Ljeti je život nezamisliv bez omiljenih i praktičnih badića. Iako, kao i sva ostala odjeća, podliježu modi, danas u njihovom izboru vlada apsolutna sloboda, pa svaka žena može izabrati model koji najbolje odgovara njenom stasu i potrebama.

Nose se i jednodjelni i dvodjelni kupaći kostimi, visoko i nisko krojene gaćice, topići i push-up grudnjaci. Naravno, tu su i monokiniji, tange i mikro trokutići. I u uzorcima vlada pravo šarenilo. Uz jednobojne modele živih ili klasičnih boja, nose se i cvjetni i etno uzorci kao i uvijek omiljene pruge, a ni svjetlucavi modeli nisu rijetkost. K tome, modno osviještene žene u ljetnu sezonu ne ulaze bez barem nekoliko različitih modela, a svoj će badić, osim na plaži, ponosno prošetati i gradom, primjerice, ispod trenutno vrlo moderne tunike ili kaftana.

I u skoroj budućnosti očekuju nas vrlo zanimljivi modeli, barem kada je riječ o materijalima od kojih će oni biti izrađeni. Najavljuju se badići koji će mijenjati svoj uzorak ovisno o tome da li su suhi ili mokri, te oni koji će se osušiti u rekordnom roku ili se uopće neće moći namočiti. Modni kreatori će nas razveseliti i tan-thru modelima koji će propuštati sunčeve zrake i na dijelove tijela ispod tkanine, a pritom još i štititi zaštitnim sredstvima integriranima u tkaninu. No, badići nemaju samo svoju osebujnu sadašnjost i perspektivnu budućnost. Odjeća za boravak u vodi i uz vodu ima i vrlo burnu i zanimljivu, te, iz naše perspektive, često i vrlo duhovitu prošlost.

Antički bikini:

Naši daleki preci kupali su se kad god i gdje god su to poželjeli. Naravno, o odjeći za kupanje nije bilo ni govora. Bili su zakleti nudisti, pa su se u potocima, rijekama, jezerima i morima kupali goli. U antička vremena činili su to mnogo komfornije, pa su u staroj Grčkoj i Rimu kupaonice, kade i javna kupališta bila sasvim uobičajena. U tom se razdoblju, kao i ranije, kupalo ne samo zbog higijenskih, već i zbog zdravstvenih i religijskih razloga, a na javnim kupalištima se odvijao i bogat društveni život. Iako su na zasebnim muškim i ženskim kupalištima dominirale toge, mozaici svjedoče da je stari Rim poznavao i dvodjelni ženski kupaći kostim. Naime, na mozaiku pronađenom u starorimskoj vili u mjestu Piazza Armerina na Siciliji, koji potječe iz 4 stoljeća, prikazane su žene odjevene u odjeću koju mi danas nazivamo bikinijem. No, ruku na srce, povjesničari još uvijek nisu posve sigurni da li su oskudno odjevene antičke dame kupačice ili možda sportašice, odnosno, ''prodavačice ljubavi''. Osvajački nastrojeni Rimljani su do savršenstva dovedenu kulturu kupanja, termi i javnih kupališta raširili diljem Europe.

Kape za kupanje

U razdoblju srednjeg vijeka i europski se gradovi mogu podičiti mnogobrojnim javnim kupalištima. Kupališta su uglavnom bila zajednička (namijenjena i ženama i muškarcima), a ako su bila odvojena po spolu, bila su pregrađena samo simboličnom drvenom pregradom. I žene i muškarci kupali su se goli, ali, kao što je to nalagala moda za kupanje onog razdoblja, pokrivenih glava, što je posebno vrijedilo za žene. Dakle, raznorazna pokrivala za glavu u srednjem su vijeku predstavljala jedinu odjeću za kupanje, bez obzira da li se ono odvijalo na javnom kupalištu ili u vlastitoj kadi. U kupalištima se zabavljalo, pjevalo, pilo i jelo, a cvalo je i profesionalno dogovaranje brakova, kao i pružanje ljubavnih usluga. No, nakon zlatnog razdoblja javnih kupališta, ona padaju u zaborav pod utjecajem moralnog autoriteta crkve, ali i skupoće ogrjeva kojim se grijala voda, kao i novog trenda iz Francuske, u kojoj se, umjesto u vodi, kupalo u parfemima.

Kompleti za vodu

Ljepote zajedničkog kupanja ponovo se otkrivaju tek u razdoblju rokokoa. Pripadnici povlaštene klase uživaju u kupanju, odnosno, gacanju u vodi do gležnja ili koljena u potocima i jezerima na privatnim posjedima. Srednjovjekovna golotinja je nezamisliva, a budući da ne postoji posebna odjeća za kupanje, ljudi u vodu ulaze uobičajeno odjeveni. Prva posebna odjeća za kupanje pojavila se istovremeno s otkrivanjem mora i morske obale kao idealnog mjesta za odmor krajem 18. stoljeća, i jako je nalikovala odjeći u kojoj se u to vrijeme spavalo. Uz dugu haljinu, ispod koje se (razumljivo) nosio korzet, komplet su činile i posebne cipele i čarape za vodu i šešir. U suknju su se vrlo često stavljali i utezi kako u vodi ne bi došlo do nemoralnog zadizanja. Nakon prvih koraka, moda za kupanje je sredinom 19. stoljeća dovedena do savršenstva. Ženski komplet za kupanje šivao se od čvrste pamučne tkanine, a sastojao se od tunike kratkih rukava u mornarskom stilu koja je dosezala ispod koljena, a ispod koje se nosio korzet i duge hlače do gležnja, te šešira od slame ili tkanine koji je štitio od sunca. Komplet za kupanje često se dopunjavao još i suncobranom. Muška odjeća za kupanje uglavnom je bila prugasta, a hlače, odnosno gaće za kupanje, bile su kraće od ženskih i sezale su samo do koljena. I dječja odjeća za kupanje bila je u mornarskom stilu - odjelca i haljinice princes s mornarskom kragnom.

Jednodjelni kostimi

U razdoblju u kojem su žene u korzetima, omotane metrima tkanine i zaštićene šeširima i suncobranima, ulazile u vodu samo do bokova, australska plivačica i glumica Annette Kellermann načinila je revolucionarni korak u povijesti odjeće za kupanje, ali i borbe za ženska prava. Zaljubljena u plivanje, koje jednostavno nije bilo moguće u tadašnjoj modnoj odjeći za kupanje, hrabra Annette se 1907. godine pojavila na plaži u Bostonu u jednodjelnom kupaćem kostimu, odnosno bodysuitu sašivenom po uzoru na muški kostim za kupanje. Iako je bio načinjen od čvrstog pamuka te imao duge nogavice i bio zakopčan do grla, kostim je izazvao veliki skandal jer ne samo da je, posebno mokar, nepristojno prianjao uz tijelo, već i zbog činjenice da Annette ispod njega nije nosila korzet, pa je taj kostim za pojmove onoga vremena više otkrivao nego skrivao. Samo nekoliko godina kasnije, još je jedna prvakinja u plivanju utrla put novoj modi za kupanje. Engleskinja Gladys Osborne se na natjecanju održanom 1910. godine pojavila u kostimu načinjenom od svile. Zbog njenog još prozirnijeg i još izazovnijeg kostima, muškarci su natjecanja u kojima su plivačice nosile svilene kostime morali promatrati sa sigurne udaljenosti. No, jednodjelni kostimi za kupanje bez rukava i s nogavicama do koljena, koji su, umjesto od čvrstog platna, bili načinjeni od tijelu i kupanju mnogo primjerenijeg pletiva, na plažama su se udomaćili tek nakon Prvog svjetskog rata.

Dvodjelni kostimi i bikini

Tridesetih godina prošlog stoljeća otkriva se sunčanje, koje liječnici u tom razdoblju prepisuju na recept. Odjeća za kupanje stoga postaje sve otvorenija, da bi se, nakon vrlo smjelih jednodjelnih kostima koji otkrivaju ramena, gornji dio leđa, dekolte i noge, 40-ih godina pojavili i prvi, još izazovniji, dvodjelni kupaći kostimi. Tek što su se dvodjelni kostimi udomaćili, stvaraju se uvjeti za novu revoluciju u modi za kupanje. Inspirirani američkim atomskim pokusima na atolima u južnom Pacifiku, francuski su modni kreatori stvorili najoskudnije dotad viđene dvodjelne kupaće kostime. Godine 1946. Jacques Heim je u svojem dućanu u Cannesu izložio dvodjelni kupaći kostim nazvan ''Atom'', a nešto kasnije je sa svojom kreacijom nazvanom ''Bikini'' u povijest ušao i njegov konkurent, Louis Reard. Prezentacija bikinija na modnoj reviji u Parizu, na kojoj ga je nosila erotska plesačica Micheline Bernardi, podigla je mnogo prašine i izazvala veliki skandal. I u Americi i u Europi bikini je proglašen nemoralnom odjećom, pa je proteklo dosta vremena prije nego se pojavio na plažama i kupalištima. Štoviše, bikini je ponovo odjeven tek deset godina nakon prvog pojavljivanja. Brigitte Bardot se u bijelom bikiniju pojavila na filmskom plakatu za film "I Bog stvori ženu", a nešto kasnije odjenula ga je i Ursula Andress u prvom filmu o Jamesu Bondu. Iako su odmah uslijedile mnogobrojne naslovnice magazina sa zanosnim djevojkama u bikinijima i prva pojavljivanja na mondenim plažama Francuske i Italije, bikini je ipak sve do polovice 60-ih godina u građanskom društvu predstavljao apsolutni tabu.

Trokutići, monokini i tanga

Krajem 60-ih godina pripadnici mlade generacije započinju borbu za oslobađanje od ustaljenih društvenih normi. Između ostalog, Djeca cvijeća bore se za seksualne slobode i slobode u odijevanju. Seksualna revolucija i revolucija u odijevanju donose mini suknje i prozirnu odjeću. Sedamdesetih godina bikini se još više smanjuje i postaje zaista minijaturan. Gaćice i grudnjak dobivaju formu trokutića, koji u donjem dijelu čak nisu ni spojeni, već se vezuju trakama, a izrađuju se od mrežastih, prozračnih i prozirnih materijala. Kako tijelo i golotinja više ne predstavljaju tabu, javlja se i monokini. Monokini, bikini koji se nosi golih grudi pa se sastoji samo od kupaćih gaćica, osmišljen je još krajem 60-ih godina u Americi, a njegov je tvorac austrijski modni kreator Rudi Gernreich. Iako je u vrijeme svog pojavljivanja pokrenuo lavinu protesta ispred robnih kuća u kojima se prodavao, a žene koje ga nose i danas u mnogim američkim državama mogu platiti kaznu ili završiti u zatvoru, monokini je 70-ih godina krenuo u osvajanje, da bi se 80-ih proširio diljem Europe, te i danas uspješno odolijeva vremenu. Iako su od početka 20. stoljeća bile u upotrebi kao obavezni dio odjeće striptizeta i ostalih erotskih plesačica, tange ili G-string gaćice, koje otkrivaju gotovo cijelu stražnjicu, kao donji dio bikinija postaju neobično popularne krajem 70-ih godina na plažama Brazila, odakle se krajem 80-ih sele na američke i europske plaže